Iako tek dvadesetogodišnjak, Nemanja Stanojević, vaterpolista Radničkog, ima zavidno iskustvo igranja u prvom timu, a čak drži i klupski rekord po broju odigranih utakmica (144) i datih golova (162).

U ovu statistiku uračunate su samo utakmice iz novog kluba, od 2016. godine, a Nemanja je za prvi tim debitovao početkom 2015. i odigrao dvadesetak mečeva i za stari klub. Od tada je učestvovao u svim uspesima Radničkog, počevši od najniže, Druge lige Srbije, kroz sve stepene takmičenja, do osvajanja Kupa Srbije, Regionalne A2 lige, titule šampiona Srbije i A1 lige.

Nemanja je rođen u Leskovcu, 18. marta 2001. godine, a još kao trinaestogodišnjak prešao je u Radnički, 2014, pa često ističe da se oseća i kao Kragujevčanin. U razgovoru za naš sajt otkriva kakav je do sada bio njegov sportski put i gde vidi sebe u budućnosti.

Kako je bilo otići toliko daleko od kuće sa samo 13 godina?

– Sa 13 godina nisam ni znao šta znači biti daleko od roditelja i sve to mi je mnogo olakšao dve godine stariji brat Nikola, koji je stigao sa mnom i Vukašinom Ganićem i vodio računa o meni. Sve mi je to bilo zanimljivo i novo i ni u jednom trenutku nisam pomislio da odustanem – rekao je Stanojević.

Sa ove vremenske distance da li se isplatilo?

– Definitivno se isplatilo. U Leskovcu sam napravio prve vaterpolo korake, ali sam u Radničkom stasao kao igrač i proveo više vremena. Radnički je odlična sredina za jednog mladog igrača, imam samo reči hvale za sve ljude u klubu. Rad se bazira na mlađim kategorijama i ide se ka tome da u prvom timu igraju uglavnom igrači iz naše omladinske škole. Imamo fantastične uslove i izuzetno posvećene trenere i mislim da svaki mladi igrač može samo da poželi ovakav klub. Sa igračke strane, posle osvajanja Kupa, domaće titule i Regionalne lige, sada igram Ligu šampiona, takmičenje o kome svaki igrač mašta i presrećan sam što sam to iskusio već u ovim godinama. Posle ovih sedam godina Kragujevac je postao moja druga kuća, osećam se i kao Kragujevčanin.

Postigao si dva gola na debiju protiv ŽAK-a u Kikindi, u četvrtfinalu plej-ofa, sa tek napunjenih 14 godina, 11. aprila 2015. Da li pamtiš debi i kakav je bio osećaj?

– Naravno da pamtim debi i prvi gol, osećaj je bio nestvaran. Nisam očekivao da će se sve tako brzo desiti, jer su debi za prvi tim i prvi poziv u reprezentaciju bili moji dugogodišnji snovi. Te sezone klub je zbog finansijskih problema ostao bez nekoliko iskusnih igrača i otvorilo se mesto za mene u plej-ofu. Zaista je za mene tada bilo neverovatno igrati sa sjajnim igračima poput Aleksandra Ćirića, Nikole Dedovića i ostalih.

Od samog početka si u novom Radničkom, kako si zadovoljan napretkom celog kluba i atmosferom?

– Iz sezonu u sezonu smo sve bolji, a napredak se oslikava i kroz trofeje. Atmosfera u klubu je neverovatno dobra, čak je i prevazišla moja očekivanja. Svi igrači su sjajni ljudi i nema ni trunke sujete i zavisti, svi dišemo kao jedan. U aktuelnoj sezoni želimo da se plasiramo na „fajnal-ejt“ Lige šampiona, a posle utakmice sa Ferencvarošem nam je postalo jasno da to zaista možemo da ostvarimo.

Omiljeni trofej, pobeda, gol?

– Zaista ne mogu da se odlučim za trofej. U poslednjih par godina bilo je mnogo velikih trofeja, od Kupa, preko prve titule u klupskoj istoriji i Jadranske lige, čiji smo prvi osvajači iz Srbije, do Svetskog prvenstva za juniore ovog leta. Što se pobede tiče, posebno mi je u pamćenju ostala urezana ona iz četvrtfinala Kupa Srbije, krajem 2018. godine, kada smo eliminisali favorizovanu Crvenu zvezdu, predvođenu Dejanom Savićem. To je bio prvi put da sam igrao pred tribinama koje su zaista bile ispunjene do poslednjeg mesta, a atmosfera veoma uzavrela. Ne bih izdvojio nijedan gol.

Gde sebe vidiš u budućnosti, da li postoji neki klub u kom bi želeo da zaigraš?

– Kada pogledam u budućnost, sebe vidim samo u Radničkom. Odlična je atmosfera, zdrava sredina i klub sve svoje obaveze odrađuje na najbrži i najbolji način. Ne vidim sebe nigde drugde, jer sam prezadovoljan upravom, trenerom i saigračima. Zacrtali smo sebe na krovu Evrope, svi zajedno sanjamo taj san i voleo bih da ovde provedem celu karijeru.

Prošao si kroz sve mlađe reprezentativne selekcije Srbije i taj period na kraju krunisao zlatom na Svetskom prvenstvu u Pragu. Koliko ti znači ta medalja i šta je presudilo da je Srbija osvoji?

– Bio sam presrećan kada smo osvojili trofej i sjajan je osećaj kada doneseš medalju svojoj zemlji. Mislim da je presudilo dva meseca završnih priprema pred samo takmičenje, što druge reprezentacije nisu imale. Nije to bilo toliko važno u fizičkom i taktičkom smislu, koliko da mi između sebe prodišemo kao jedan i stvarno je tako i bilo. I kada nije išlo, i kada na pripremnim turnirima nismo igrali najbolje, držali smo se zajedno i to je kasnije napravilo razliku.

Tvoj stariji brat Nikola sada je trener mlađih selekcija u Radničkom, koliko pričate o vaterpolu i da li ti upućuje savete i kritike?

– Zaista mnogo pričamo o vaterpolu. Uz direktora Vasovića i trenere Stevanovića i Kozomoru, dosta saveta dobijam i od brata, a pretežno su tu konstruktivne kritike. Nikola je jedna od osoba čije mišljenje najviše poštujem i uvažavam. Mnogo mi znači podrška porodice, ništa od ovoga ne bi bilo da nisu uvideli šta je za mene najbolje i pomogli mi da to i ostvarim.

Za vaterpoliste je poznato da ne zapostavljaju ni edukaciju. Kako teku tvoji studentski dani?

– Upisao sam treću godinu, za sada sve u roku, na Fakultetu za sport, Univerziteta Union – Nikola Tesla. Smatram da je obrazovanje jako bitno, iako ga je ponekad teško uskladiti uz velike obaveze koje imamo. Nailazimo na veliku podršku, razumevanje i pomoć od strane svih ljudi sa fakulteta, na čelu sa prof. dr Anom Gavrilović, majkom našeg novog saigrača Luke i ovom prilikom bih se svima njima zahvalio.

Za kraj, šta bi poručio mlađim igračima koji tek počinju da se bave vaterpolom?

– Poručio bih im da budu uporni i istrajni u svom radu, da redovno dolaze na treninge i slušaju trenere. Uspeh neće doći preko noći, ali će se svaki rad nagraditi, na ovaj ili onaj način.